Prosao je brzo raspust pa počela škola.
Učenje i domaći se smenjuju do bola.
Kompjuter će da se odmara, a TV da se hladi.
Sa mukom već sedim i domaći se vredno radi.
Moram iz srpskog pesmicu neku da napišem,
tuga je na mom licu i već teško dišem.
Sa matematikom sam se izborio već nekako,
al ovo ide teško, rešiće se Bog zna kako.
Ručak je davno prošao, večera se sprema,
inspiracija se ne javlja, nema je pa nema.
Stih za stihom jadan, jako se sporo piše.
Ništa mi se ne dopada, opet stih brišem.
Piši se pesmo, molim te. Napiši se sama.
Joooj moje muke, u sobu besna ulazi mama.
Ma napisaću još nešto, smisliću na brzinu ja,
samo da sutra u školi ne bude manje od dva.
K.R.
Нема коментара:
Постави коментар